Šta se desilo sa Austro – Ugarskom, nekih stotinjak godina kasnije… ili: Crni Gavrilo, šta uradi?

Sticajem okolnosti (pjevanje u horu), ovog ljeta bio sam u prilici posjetiti oba nosioca imena nekada moćne austrougarske imperije – Austriju (Feldbach & Graz) i Mađarsku (Debrecen). Obje zemlje spadaju u BRIGAMA, obje su članice Evropske unije, u obje se filmovi i emisije na drugim jezicima sinhronizuju na matični, što za posljedicu ima jako loše poznavanje engleskog jezika među širom populacijom, obje ambasade samo što ne traže rektalni pregled prilikom predavanja papira za vizu itd…
Međutim, iza ovog privida sličnosti, u pozadini leže nepremostive razlike. Kulturološke. Saobraćajne. Higijenske. Civilizacijske. Ljudske, na kraju krajeva…
Dobro, svi smo različiti, to je normalno, ali…
***
Austrija je civilizacija: prekrasna, uredna zemlja:  kao da je sva napravljena od lego-kockica, sa divnim putevima i prekrasnim pogledom koji se pruža gdje god da vas autobuski prozor/pogled/objektiv navede da gledate. Ljudi su ljubazni, “hvala, izvolite i molim” su podrazumijevajuće rječi usađene u psihu većine, sve se rješava pogledima, gestom i osmjehom uz uspješno zaobilaženje trivijalnosti; mnogo toga se podrazumijeva, čime se eliminišu nepotrebnosti i konvencionalnosti – sve u svemu, bar na površini,  jedan divan svijet koji neminovno budi želju da mu se pripada… “Austrija zemlja teška, za hodače sivih cesta…” rekao je davno genijalni Johnny Štulić i vjerovatno to, ispod površine, važi i danas, ali, ponavljam, halo-efekat je “Woooow”…
Graz je, opet, priča za sebe: miran, čist, pregledan i uredan grad, koji prosto plijeni na prvi pogled, istovremeno na neki način plašeći svojom bogatom istorijom… Recimo,u najmanju ruku je čudno hodati istim ulicama kojima je koračao, recimo, W. A. Mozart prije nekoliko  vijekova. Ili gledati rakošne crkve i zgrade sagrađene boga-pitaj-kad… Ne znam za ostale, ali meni istorija doživljena uživo, makar i kroz arhitekturalni segment, djeluje nekako zastrašujuće, ali to je do mene.
Sve u svemu, ponekad se zaista pitam zašto je, long ago, GP morao ubiti FF na onoj obali… Vjerovatno je imao dobre razloge… Sloboda, prava, ovo-ono… Mada više definitivno nisam siguran šta “sloboda” i “okupacija” u stvari znače, mislim, oba stanja su vrlo relativna…
Stop, odoh u širinu, za koju nisam kompetentan…
A i da ga nije ubio, vjerovatno bi se već nešto drugo desilo u daljem toku istorijske radnje… Mislim da postajem istoriofobičan, ako takvo nešto postoji….
***
S druge strane, Mađarska… Moram reći da mi utisci drugih ljudi, kao i fotografije, predočavaju Budimpeštu kao nešto predivno, i u to vjerujem; ali je zato Debrecen (drugi grad po veličini u Mađarskoj, cca 800000 stanovnika) no comment…
Ipak moram dati comment-e: grad ima perspektivu da bude jako lijep: ima divnih građevina, sve je ravničarski široko i prostrano sa dobro riješenim saobraćajnim pitanjima, itd. Međutim, s druge strane, što je stvarno strašno, grad je maxxximalno zapušten, prljav, neuredan, sa armiranim bubašvabama sa pancirima (kažu da je Debrecen univerzitetski centar za mikrobiologiju – to se vjerovatno, između ostalog, odrazilo na izdržljivost, veličinu, brojnost, pojavljivost i održivost gorepmenutih) koje izviru bukvalno gdje god da pogledate/sjednete/naslonite se, sa olinjalim, čupavim parkovima, klošarima koji zaskaču prolaznike na ulici tražeći “šta god” i koji uriniraju na travnatoj površini u centru grada, 10tak metara od centralne gradske fontane, neljubaznim prodavcima, trgovcima i, da, Ljudima, uopšte. I hrana (fast food i restorani) je katastrofa, bar ono s čim sam dolazio u kontakt, tako da McDonalds (takođe, što mi je nepojmljivo, dosta prljav i neuredan) koji inače ne volim posebno, predstavlja ne sjajan, ali jedan od rijetkih upotrebljivih  prehrambenih azila…
Možda griješim dušu, možda sam  bio na pogrešnim mjestima u pogrešno vrijeme, ali moj opšti utisak je blaga katastrofa, a nivo higijenske paranoje mi je toliki da se još, 6 dana po povratku,  nisam odvojio od bočice sa alkoholnim gelom za instant dezinfekciju ruku, da se kupam ultra-vrelom vodom, a kosu pržim fenom dok ne pocrveni…
Kako je bilo divno ručati u Osijeku, u čistom restoranu, pravu hranu donijetu od urednih konobara u urednom tanjiru za urednim stolom…
Čudno je kako čovjeku malo treba da bude sretan i zadovoljan… A još čudnije kako mu to “malo” tako često nedostaje… (parafraza riječi Đ. Balaševića iz romana “Tri posleratna druga”)
***
Dakle…
Očigledno je da se osnovica nekadašnje Austro – Ugarske 100 godina kasnije definitivno podjelila na jing i jang, ali su, iz subjektivne  perspektive nekoga ko je u obje zemlje proveo po šest dana u jednom/dva grada, to tolike krajnosti da prosto postaje nevjerovatno…
Draga EU, imaš čudne kriterije… Neki su definitivno zalutali u tvoje skute…
A mi i dalje stojimo u redu pred Tobom… Iako nismo loši, vjerovala nam to ili ne… Dapače, bolji smo od mnogih… Ako nam se pruži prilika da to budemo…